Psihogena afonija-disfonija Flashcards
U koju skupinu poremećaja spadaju psihogena afonija i disfonija?
U disocijativne (konverzivne) motoričke poremećaje. Karakteristični su po gubitku sposobnosti pokretanja cijelog ili dijela tijela bez organskog uzroka. Može doći do parcijalne/potpune paralize.
Što znaš o disocijativnim poremećajima pokreta i osjeta općenito?
Omogućuju pacijentu bijeg iz težeg konflikta, smanjuju anksioznost pacijenta, pomažu mu da izrazi svoju ovisnost ili ljutnju, omogućuju sekundarnu dobit: privlačenje pažnje, bolovanje, pacijent najčešće sve negira, neki vrlo dobro prihvaćaju nesposobnost (belle indiference), djevojke su sklonije blažim i prolaznim oblicima u adolescenciji.
Objasni psihodinamiku konverzije.
Ciljni organ je u simboličkom odnosu s nesvjesno percipiranom prijetnjom: nešto nepoželjno i neprihvatljivo se prevodi u psihički neškodljiv fizički simptom.
Dugotrajne frustracije teže se izražavaju na konvencionalni način i posljedica je najčešće agresivnost okrenuta sebi.
Koja je razlika između psihogene afonije i afonije uzrokovane organskim promjenama?
Smijeh i kašalj, koji su voljna fonacija, ostaju očuvani.
Koje oblike psihogena disfonija može poprimiti?
Oblik hiperkinetičke disfonije, spastičke disfonije - povremeni grč mišića grkljana izaziva promjene glasa, oblik falsetta: govora u abnormalnom registru, oblik ventrikularnog glasa.
Također, može dovesti do vokalnih nodula.
Fonijatrijske pacijente možemo grupirati u četiri klastera. Koja?
- neorganski (funkcionalni) poremećaji glasa
- organske disfonije s emocionalnom nestabilnošću
- laringealni kontaktni granulomi s psihosomatikom
- organske disfonije bez emocionalnih teškoća
Koji psihički faktori razlikuju klastere fonijatrijskih pacijenata?
Neuroticizam (opća emocionalna nestabilnost), socijalna anksioznost, zadovoljstvo kvalitetom življenja, agresivnost, tjeskoba vezana uz psihičke povrede, stres, izloženost smrti bližnjih u nedavnom periodu, potiskivanje negativnih emocija, nedostatak samopouzdanja, sklonost traženju brzih rješenja, što sprječava osobe da uoče i razumiju uzrok problema, karakteristična komunikacija: tiho podnošenje tereta, neadekvatna ventilacija osjećaja, etički stav da treba izbjegavati žaljenje.
Svi psihički faktori odgovorniji su za afoniju nego za disfoniju i više su u vezi s vlastitom percepcijom kvalitete glasa nego s objektivnim mjerama i procjenama stručnjaka.
Koji su dijagnostički problemi psihogenih afonija i disfonija?
Prepoznavanje psihološke etiologije (milijun psihičkih faktora), sekundarni simptomi: psihosomatski, bol, parestezije (oblik poremećenog osjeta, spontano javljanje osjetnih doživljaja bez odgovarajućih vanjskih ili unutar. podražaja, javlja se u obliku trnaca, iglica, mravinjanja, bockanja, žarenja ili pečenja, rjeđe oponaša normalne osjete), kancerofobija, poteškoće spavanja i nedostatak objektivnih crta za dijagnosticiranje psihogenih poremećaja.
Koji su rizični faktori za disfoniju kod djece?
loš govorni model u obitelji, preglasna obitelj, pretjerano plakanje i deranje u frustraciji, bavljenje nekim sportovima ili navijanje, pjevanje, čitanje naglas, nedovoljno odmora nakon glasnog govorenja, pozadinska buka (npr. Vrtić 80 dB, školski
odmori, rođendani, stalno upaljen TV kod kuće), alergije i prehlade te iskašljavanje, nagluhost, ekstrovertiranost, najmlađe muško dijete (želja za pažnjom).
Također: ADHD;
1.istraživanje: djeca govore dublje,
napetije i glasnije nego kontrolna grupa, a i
roditelji te djece govore češće, brže, napetije
i glasnije od kontrolne grupe, a pogotovo kad
se obraćaju hiperaktivnom djetetu
2.istraživanje: potvrđeno da djeca s nodulima
imaju više rezultate na roditeljskim skalama
procjene ADHD simptoma njihove djece nego
kontrolna skupina
Što je s terapijom promuklosti kod djece?
Preporučuje se bihevioralna terapija samoosviještavanja zloupotrebe glasnica, terapija igrom uloga, savjetovanje roditelja, zajednički rad s roditeljem i djetetom, psihološka podrška za emocionalnu vulnerabilnost.
Istraživanje je pokazalo da je najefikasnija bila
kombinirana terapija igrom i savjetovanje roditelja
u odnosu na samo savjetovanje i samo glasovnu
terapiju u smislu dubine, širine i trajanja učinaka.
Majke su postale manje restriktivne, manje su tražile
ponašanje strogo po pravilima, manje su prigovarale,
postale su responzibilnije na želje djece, pojavilo se
više opuštenog dijaloga s djecom, a manje
dovikivanja na daljinu.
Kakva je terapija kod promuklosti odraslih?
Preporučuje se:
-motivirati pacijenta da prihvati da je glasovni
poremećaj u vezi s emocionalnim smetnjama i/ili
stilom življenja (pušači)
-motivirati ga za savjetodavni ili površinski/suportivni
tretman (relaksacija,kraća psihoterapija…)
-konzultacija psihijatra – rijetko se radi o
strukturiranim neurozama i psihozama/ uglavnom
poremećaji u dinamici ličnosti koji zbog popuštanja
obrambenih mehanizama ličnosti vode neurotizaciji
Što se još uz psihogene disfonije i afonije može pojaviti, a da to klasificiramo kao patologiju?
Usporeni razvoj govora, specifični jezični poremećaj, mucanje i batarizam, disleksija, dizartrija, afazija, nagluhosti i gluhoća.
Usporeni razvoj govora.
Razvoj govora potrebno je testirati testovima općeg psihičkog razvoja i Reynell ljestvicom govora (za djecu od 2 do 6 godina).
Važno je isključiti nagluhost i mentalnu retardaciju, autizam i sociokulturnu deprivaciju, poticati razvoj govora kroz igru.
Specifični jezični poremećaj.
Utvrđuje se kod djece >5god ukoliko još uvijek nisu usvojila gramatiku jezika.
Potrebno isključiti intelektualne poteškoće i ostale kognitivne (poremećaj pažnje, hiperaktivnost), testirati djetetovu zrelost za školu i izložiti ga grafomotoričkim vježbama i vježbama čitanja i pisanja.
Mucanje i batarizam.
Bitno je znati razliku: kod mucanja dolazi do govorne deorganizacije, a kod batarizma do misaono-jezične.
Osobe koje mucaju boje se govoriti, osobe s batarizmom ne. Osobe koje mucaju poznati tekst čitaju bolje/čitaju lošije.
Nužno isključiti intelektualne i kognitivne poteškoće, utvrditi postojanje emocionalnih.
Također, utvrditi odnose roditelj-dijete: postoji li prijenos agresije na dijete, bezrazložno kažnjavanje, jesu li roditelji preambiciozni (žure li s usvajanjem jezika), ima li dijete loš govorni model, kakve su roditeljske intervencije u govor djeteta (ispravljanje, požurivanje, omalovažavanje)
Tretman: ekspresivne tehnike, relaksacija, obiteljsko savjetovanje.
