Regulacija odjeljaka tjelesnih tekućina Flashcards
25. lekcija, 13. sem
Dnevni unos vode
- u obliku tekućine ili vode u hrani se unosi 2,1 L
- oksidacijom ugljikohidrata dodatnih 200 mL
- ovisi o klimatskim uvjetima, navikama i razini tjelesne aktivnosti; različit u svake osobe
Načini gubitka vode iz tijela
- neosjetno gubljenje vode
- znojenjem
- stolicom
- bubrezima
Neosjetno gubljenje vode
- tim se načinom gubi 700 ml dnevno u prosjeku
- kroz kožu: neovisno o znojenju; time se gubi 300 - 400 ml dnevno; rožnati sloj sprječava pretjeranu difuziju vode, ali kada se taj sloj ošteti (pri opsežnim opeklinama) isparavanje vode može se povećati čak 10 puta (3 - 5L)
- dišnim sustavom: 300 - 400 ml (dugotrajan težak tjelesni rad: 650ml); pri ulasku u dišne puteve zrak se zaštićuje vlagom - tlak pare u izdahnutom zraku iznosi oko 47 mmHg… tlak vode u zraku je manji od toga pa spontano vlaga izlazi iz dišnih putova; pri hladnom vremenu tlak vodene pare smanjuje se na ništicu pa izlazi još više
Gubljenje tekućine znojenjem
- 100 ml/dan
- za vrlo vrućeg vremena ili pri teškim tjelesnim aktivnostima izgubi se i 1 - 2 L vode na sat (5L/dan)
Gubljenje vode stolicom
- tijekom dana stolicom se gubi 100 ml
- u teškog proljeva gubitak se povećava i na nekoliko litara
Gubljenje vode bubrezima
- kasnije detaljnije
- bubrezi imaju zadaću da veličinu izlućivanja vode i elektrolita precizno usklade s njihovim unosom te da kompenziraju pretjerani gubitak tekućine i elektrolita u nekim bolestima
- kod dugotrajnog teškog tjelesnog rada 500 mL/dan
Odjeljci tjelesnih tekućina
- izvanstanične tekućine (međustanična i plazma)
- unutarstanične tekućine
- transcelularna tekućina (sinovijalna, peritonealna, perikardijalna, periokularna i cerebrospinalni likvor) - posebni oblik izvanstanične; 1 - 2L
- 60% tjelesne mase (42L), ovisi o dobi, spolu i stupnju pretilosti, sa starenjem se smanjuje zbog većeg udjela masnog tkiva
- žene 50%
- nedonoščad i novorođenčad - 70 - 75%
Odjeljak unutarstnične tekućine
- 40 posto ukupne tjelesne mase (28L)
Odjeljak izvanstanične tekućine
- 20 posto tjelesne mase (14L); međustanična tekućina čini 3/4 (11L), a plazma 1/4 (3L)
- međustanična i plazma se stalno miješaju pa su kvalitativno gotovo iste osim što plazma ima više bjelančevina
Volumen krvi; hematokrit
- važan u nadzoru kardiovaskularne dinamike
- ima i izvanstaničnu i unutarstaničnu, ali čini poseban odjeljak
- 7% tjelesne mase (5L)
- 60% krvi čini plazma, ostatak stanice, ali te se vrijednosti razlikuju ovisno o spolu, masi i dr. čimb.;
- hematokirt - dio krvi koji čine eritrociti; centrifuga u hematokritnoj cjevčici (centrifugiranjem uvijek ostane malo plazme (3 - 4%) u eritrocitima, pa je stvarni hematokrit 96% dobivenog)
- m - 0,4; ž - 0,36; anemija - 0,1; policitonemija - 0,65
Ionski sastav plazme i međustanične tekućine
- sličan; koncentracije ione smatraju se jednakima
- kapilare slabo propusne za bjelančevine - više bjelančevina u plazmi nego u međustaničnoj
- više kationa u plazmi zbog Donnanovog učinka (veća oko 2%) - privlači ih negativan naboj bjelančevina plazme
- više aniona u međustaničnoj jer negativne bjelančevine odbijaju anione
- velike konc. iona Na, Cl, umjereno velika konc. hidrogenkarbonata; mala konc. K, Ca, Mg, fosfata i organskih kiselina
Sastav unutarstanične tekućine
- mala konc. Na, Cl, gotovo nimalo Ca
- puno fosfata, K
- umjerene količine Mg, sulfatnih iona
- velike količine bjelančevina
Mjerenje volumena odjeljka tekućine
- metoda razrjeđivanja indikatora - unese se indikatorska tvar, pusti da se jednoliko rasporedi pa se izmjeri stupanj razrjeđenja; temelji se na načelu očuvanja mase
- za mogućnost primjenjivanja metode uvjeti su: tvar se mora jednoliko raspršiti, mora se raspršiti samo u odjeljku koji mjerimo i ne smije se metabolizirati niti izluciti
- volumen B = volumen A x konc. tvari A/konc. tvari B
Mjerenje ukupne tjelesne vode
- Radioaktivna voda (sadržava tricij) ili teška voda (deuterij)
- za nekoliko sati se pomiješaju s ukupnom vodom u tijelu
- Antipirin - tvar topljiva u lipidima i brzo prolazi kroz stanične membrane
Mjerenje volumena izvanstanične tekućine
- tvar koja teško prolazi kroz membranu!: radioaktivni natrij, radioaktivni klorid, radioaktivni jod-talamat, tiosulfatni ion i inulin
- 30 - 60 min.
- natrijski prostor ili inulinski prostor (ne govorimo o mjerenju stvarnog volumena izvanstanične tekućine jer dio može difundirati u stanice)
Izračunavanje volumena unutarstanične tekućine
- oduzmemo volumen izvanstanične tekućine od volumena ukupne vode u tijelu
Mjerenje volumena plazme
- tvar ne smije prolaziti lako kroz kapilarne membrane
- serumski albumin označen radioaktivnim jodom
- boja koje se čvrsto veže na bjelančevine plazme (Evansovo modrilo, T-1824)
Mjerenje volumena krvi
- ukupni volumen krvi = volumen plazme/ (1 - hematokrit)
- eritrociti obilježeni radioaktivnim tvarima (krom); izmiješaju se u krvotok, izmjeri se radioaktivnost uzorka krvi i ukupni volumen izmjeri se metodom razrjeđenja
Izračunavanje volumena međustanične tekućine
- od volumena izvanstanične tekućine oduzmemo volumen plazme
Osmotska ravnoteža
- po svakom mOsmolu konc. gradijenta neke nedifuzibilne tvari razvit ce se na membrani tlak od 19,3 mmHg
- male promjene u konc. nedifuzibilnih tvari mogu uzrokovati velike promjene staničnog volumena
- toničnost otopine ovisi o koncentraciji nedifuzibilnih otopljenih tvari
- hipoosmotska, hiperosmotska i izoosmotska ovisi o tome kako se odnosti prema osmolarnosti normalne izvanst. tek. brz obzita na difuzibilnost
- prijenos vode se odvija jako brzo; razlike u osmolarnosti se isprave ta nekoliko sek do minuta; potpuna ravnoteža se ne uspostavlja tako brzo, već je potrebno oko 30 min ako pričamo o tome da unosimo tekućinu probavnim sustavom
Osmolarnost tjelesnih tekućina
- (van’t Hoffov zakon)
- 308 mOsm/L, ali se mora pomnožiti s osmotskim koeficijentom koji za natrijev klorid iznosi 0,93 = 286 mOsm/L
- osmolarnost u sva tri odjeljka tekućine je oko 300 mOsm/L (odnosno korigirano 281), osim što je u plazmi za 1 veća zbog bjelančevina - osmotski tlak u kapilarama je stoga veći za oko 2,7 kPa od tlaka u okolnim međustaničnim prostorima
Čimbenici koji mogu izazvat znatnije promjene izvanst i st volumena
pretjeran unos ili bubrežno zadržavanje vode, dehidracija, intravensko ubrizgavanje otopina, gubljenje velikih količina tekućina
Temeljna načela promjena volumena izvan i unutarstanične tekućine
- voda se kroz membrane kreće brzo pa jako brzo dolazi do izjednačenja osmolarnosti tekućina
- stanične membrane su gotovo nepropusne za mnoge otopljene tvari pa broj osmola u tekućinama ostaje nepromjenjen (osim ako se otopljene tvari dodaju ili gube)
Učinak dodavanja otopine soli različite toničnosti u izvanstaničnu tekućinu
- dodamo izotoničnu u izvanstanični odjeljak: ista osmolarnost, samo se povećava volumen izvanstanične tekućine
- dodamo hipertoničnu: poveća se osmolarnost izvanstanične, osmoza iz stanica -> povećan volumen izvanstanične, smanjen volumen unutarstanične i povećanje osmolarnosti u oba odjeljka
- dodamo hipotoničnu: smanji se osmolarnost, povećava se volumen oba odjeljka, ali više se povećava stanični
Izračunavanje pomaka tekućine i osmolarnosti nakon infuzije hipertonične otopine soli
- korak: izračunamo početno stanje (volumen, konc., ukupan broj mosmola u svakom odjeljku) - 40 posto unutarstanične, 20 posto izvanstanične tekućine; zatim izračunamo koliko smo ukupno mosmola dodali u izvanstaničnu tekućinu sa npr. 2L 3% NaCl - 2051 mOsm NaCl
- korak: računamo neposredni učinak dodavanja 2051 mOsm NaCl i 2 L tekućine; neće se promijeniti volumen ni konc. unutarstanične tekućine, ali će se povećati broj mOsmola u izvanst., podijelimo broj mOsmola s volumenom nakon dodatka 2L i dobijemo koncentraciju neposredno nakon dodavanja.
- korak: računamo volumene i koncentracije koje očekujemo nakon nekoliko minuta kad se postigne ravnoteža. Konc. unutar i izvan st. će bit jednaka a možemo ju izračunati tako da podijelimo ukupan broj miliosmola s ukupnim volumenom vode u tijelu. Zatim izračunamo volumen unutarstanične i izvanstanične tekućine tako da podijelimo ukupan broj miliosmola u svakoj od tih otopina podijelimo s koncentracijom koju smo dobili. Bitno je da uzmemo pretpostavku da dodani NaCl ostaje u izvanstaničnoj tekućini i da ne ulazi u stanice.
Primjena otopina u prehrambene svrhe
Koristi se glukoza, a rjeđe aminokiseline i homogenizirane masti. Moraju se primjenjivati približno izotonične ili dovoljno polako da ne poremete osmotsku ravnotežu tjelesnih tekućina. Kad se te tvari metaboliziraju ostaje višak vode koju izlučuju bubrezi.
Koja se tekućina koristi za liječenje dehidracije?
Izoosmotska 5% otopina glukoze. Može se unijeti intravenski. Glukoza sae brzo prenosi u stanice i metabolizira - smanjuje osmolarnost izvanstanične tekućine i to pomže ispravljanju povećane izvanstanične osmolarnosti pri dehidraciji.
Koju metodu koristimo za procjenu stanja tjelesnih tekućina u bolesnika? objasniti
Metoda mjerenja plazmatske koncentracije natrija.
Natrij (i klorid) čine više od 90 posto otopljenih tvari u izvanstaničnoj tekućini pa natrij može poslužiti kao dobar pokazatelj plazmatske osmolarnosti.
Hiponatrijemija: <142 mmol/L
Hipernatrijemija: >142 mmol/L
Uzroci hiponatrijemije
Gubljenje natrijeva klorida - HIPONATRIEMIJSKA DEHIDRACIJA:
- praćeno je smanjenjem volumena izvanstanične tekućine i izazivna hiponatrijemiju i dehidraciju
- može biti posljedica proljeva i povraćanja
- prekomjerno uzimanje diuretika - koče zadržavanje natrija bubrezima
- bubrežne bolesti u kojima se gubi natrij
- u oboljelih od Addisonove bolesti gdje je smanjeno izlučivanje hormona aldosterona - poremećena reapsorpcija natrija u bubrezima
Prekomjerno zadržavanje vode - HIPONATRIEMIJSKA HIPERHIDRACIJA
- pretjerano izlučivanje antidiuretskog hormona - reapsorpcija vode u bubrežnim kanalićima -> hiponatrijemija i hiperhidracija
- tumor bronha
- u akutnoj hiponatriemiji prvo ulazi voda u stanice pa izlaze tvari iz stanice da manje vode ulazi u stanice i samim time voda ponovo izlazi iz stanice, a u kroničnoj je donekle na normalnoj razini jer voda neće ulaziti u stanice jer tvari izlaze iz stanice
Posljedice hiponatriemije
- povećanje staničnog volumena - edem mozga, neurološki simptomi, glavobolja, mučnina, pospanost i dezorijentiranost
- ako se plazmatska koncentracija naglo smanji na vrijednosti manje od 115 do 120 mmol/L - grčevi, koma, trajno oštećenje mozga, smrt
- krutost lubanje - povećanje mozga za maks 10 posto - trajna ozljeda mozga i smrt zbog hernijacije
- kada se hiponatrijemija razvija sporo iz stanice izlazi Na, Cl, K, glutamat i smanjuje se osmolarnost stanice; to može povećati osjetljivost mozga na oštećenje ako se to stanje ispravlja prebrzim davanjem hipertoničnih otopina - u stanice se ne može vratiti ono što su izbacile -> demijelinizacija
Uzroci hipernatriemije
Manjak vode - HIPERNATRIEMIJSKA DEHIDRACIJA
- nedostatno lučenje ADH - CENTRALNI DIJABETES INSIPIDUS (bubrezi izlučuju velike količine razrjeđene otopine
- NEFROGENI DIJABETES INSIPIDUS - kada bubrezi ne mogu reagirati na ADH
- dehidracija prilikom teškog fizičkog rada
Visak natrija - HIPERNATRIEMIJSKA HIPERHIDRACIJA
- pojačano lučenje aldosterona
(hipernatriemija je suzbijeno lučenjem ADH kada se poveća koncentracija natrija pa je rjeđa od hiponatriemije)
Posljedice hipernatriemije
- iznad 158 - 160 mmol/L - teži simptomi
- intenzivan osjet žeđi i potiče lučenje ADH
- teži oblici pojavljuju se u ljudi s oštećenjem hipotalamusa, u dojenčadi, u starijih bolesnika s mentalnim poremećajima i u osoba s dijabetesom insipidusom
- liječenje - hipoosm. ot. NaCl ili dekstroza
- kod kroničnog povećanja s korekcijom treba biti oprezan
