1.-20. Flashcards
Sličnost između politološke discipline i ustavnog prava
predmet znanstvenog interesa – političke institucije i politički sustav što obuhvaća
sve političke institucije koje su se razvile i postoje u sklopu određene države.
Razlika između politološke discipline i ustavnog prava
ustavno pravo izučava samo one političke institucije koje su uređene pravom i
samo u mjeri u kojoj su uređene pravom.
vlast
mogućnost provedbe volje i unatoč otporu onoga ili onih prema kome je volja upućena
U najširem smislu politika je
svjesna djelatnost kojom se neka društvena skupina nastoji usmjeriti da bi se ostvarili njeni određeni ciljevi
Autoritet
vlast gdje se određena posebna politika ostvaruje odnosima među ljudima unutar kojih pojedinci prihvaćaju odluke pojedinaca dobrovoljno, a ne zbog mogućih sankcija jer su uvjereni da su one u njihovom interesu
Dva su osnovna razloga zbog kojih odnosi u vlasti u pojedinim društvenim skupinama nastaju i održavaju se:
Ovisnost pripadnika skupine kojima se nameće volja o onima koji je nameću. Ta ovisnost može biti fizička i psihička, a može biti i gospodarska i ideološka.
Sama priroda politike jer izbor cilja i usmjeravanje društvene skupine prijeko potrebno traži usklađivanje svih pojedinačnih i posebnih interesa, a to je moguće samo kroz podjelu rada na one koji odlučuju i one koji izvršavaju odluke.
Što postoji kod svake vlasti?
odnos uzajamnosti između onih koji nameću i onih kojima se nameće
Legalitet
sustav pravnih institucija i mehanizama kojim se država samoograničava pravom određujući unaprijed pravila igre za sve formalne (državna tijela) i zbiljske (političke stranke i osobe) vlastodršce
Dva su temeljna svojstva svake posebne politike:
Politika je borba, bitka za vlast i oko vlasti jer vlast omogućuje pojedincima i skupinama kojima pripada da s pomoću nje izvlače za sebe gospodarske i druge koristi
Politika je ujedno i djelatnost kojom se usklađivanjem pojedinačnih i posebnih interesa osigurava oblikovanje zajedničkog interesa
Pojam politike kao državne i politike i pojam političkih institucija kao institucija državne politike koji čine predmet ustavnog prava obuhvaća:
Institucije državnog ustrojstva (u smislu izbora ili imenovanja nositelja i obnašatelja pojedinih državnih vlasti, njihova djelokruga, međusobnih odnosa, načina donošenja odluka)
Institucije djelovanja građana u odnosu na državnu vlast (kroz ostvarivanje njihovih pravom utvrđenih osobnih i kolektivnih sloboda, prava i dužnosti)
Cjelovit sustav institucija (koje u međusobnoj povratnoj sprezi određuju u prvom redu obilježja i sadržaj svih odluka tijela državne vlasti bez obzira radi li se o pravnim propisima ili političkim odlukama)
Te institucije (odnosno društvene skupine i pojedinci koji kao politički subjekti čine temeljni sadržaj državne politike kao stalnog političkog procesa) su:
nacija i druge etničke skupine, političke stranke, različite društvene skupine koje se okupljaju na temelju gospodarskog interesa te, interesne skupine i vodeće političke osobe.
Političke institucije koje čine predmet ustavnog prava su
svi oni državni i nedržavni politički subjekti i složen sustav njihovih povrtanih međusobnih veza kroz koje se kontinuirano oblikuje i stvara državna politika – kao jedina relevantna politika za ustavno pravo jer se njome ostvaruje politička vlast u određenoj državi.
Državna politika od ostalih se razlikuje po tome što
raspolaže monopolom legitimne fizičke prisile te po tome što je politika globalnog društva, a ne politike jedne više ili manje složene skupine.
Normativistička metoda
Proučavale su se i analizirale ustavne norme, objašanjavale se namjere ustavotvorca, ispitivalo se jesu li se mogla naći bolja pravničko-tehnička rješenja, istraživale su se pravne praznine i nelogičnosti u ustavnim i zakonskim rješenjima, tumačile ih pomoću jezične i logične analize. Na osnovi toga donosili su se zaključci i razvijale se prethodno ili naknadno razne pravne teorije o svrhovitosti ili o potrebi njihove izmjene ili donošenju novih propisa iz određenog područja ustavnog prava.Negativnost metode prije svega što nije vodila dovoljno računa o stvarnosti, stoga se njezina primjena svodi samo na prvi korak u istraživanju političke institucije.
Usporedna (komparativna) metoda
A. Normativističkom varijantom usporedne metode koristila se klasična znanost o ustavnom pravu proučavajući propise ustavnog prava koji uređuju iste ili slične društvene odnose u različitim državama – primjerice o izbornom sustavu, odnosu zakonodavne i izvršne vlasti, o nadzoru ustavnosti zakona
B. suvremena znanost ustavnog prava usporednu metodu koristi kako bi uspoređivala političke institucije od njihovog začetka, kao političkih ideja preko pravnih propisa pa do ostvarivanja u političkoj zbilji i to ne odvojeno, već uvijek povezano u njihovoj ukupnosti političkih sustava.
Povijesna metoda
A. normativističkom varijantom se prati samo razvojni put i mijenjanje pravnih propisa u određenoj političkoj instituciji
B. suvremenom varijantom se u svom totalitetu prati i proučava povijesni razvoj određene političke institucije, od političke ideje, preko pravne formulacije u propisu, pa do političke zbilje.
Normativistička varijanta ograničena je na ustavno pravo, dok suvremena varijanta povezuje ustavno pravo i političke znanosti (baš poput usporedne).
Teleoološka metoda
Ispituje ulogu pravne norme u društvu.
A. subjektivnom varijantom se u prvi plan stavlja ono što je zakonodavac, odnosno ustavotvorac, stvarno htio; dok se
B. objektivna varijanta favorizira ono što najbolje odgovara aktualnim potrebama i ciljevima društva.
Specifične politološke metode
mahom iz sociologije i socijalne psihologije, a proučavaju odnose izvan pravno uređenih političkih institucija, primjerice; rad političkih stranaka, interesnih skupina, oblikovanje javnog mnijenja, stvaranje političkih odluka kroz politički proces
Radi se uglavnom o kvantitativnim i empirijskim metodama: posredno i neposredno promatranje, promatranje i sudjelovanje, eksperimentalna metoda.
Pomoćne metode – matematičke i grafičke metode
Ustavno pravo kao znanstvena disciplina mora u prvom redu nastojati odgovoriti na pitanje kakav je odnos između onoga što bi prema ustavnim propisima trebalo biti i onoga što stvarno jest, dok politologiju zanima što u političkoj zbilji jest.
Navedene metode dokaz su ambivalentnosti ustavnog prava; ono je dakle, istodobno pravna, ali i politološka znanost, pa će se primjerice znanstvenici ustavnog prava, ponajprije koristiti rezultatima politoloških istraživanja, što je još jedan dokaz njihove uske povezanosti.
norme kojima se uređuju slobode, prava i dužnosti čovjeka i građanina
Ovo je temeljna skupina, jer odražava samu ideju ustavnosti – ograničenje države i njene vlasti vladavinom prava (ono „omekšavanje“ koje vlastodržac mora vršiti). Ova skupina određuje okvir cjelokupnog pravnog poretka, te daje i sadržajni temelj drugim granama prava.
norme kojima se uređuje ustrojstvo državne vlasti
Dakle, riječ je o normama kojima se utvrđuju temeljna načela državne vlasti, a dalje i:
koja su to temeljna državna tijela
izbor, odnosno postupak imenovanja, a eventualno i odgovornosti svakog od temeljnh državnih tijela
djelokrug (nadležnost) temeljnih državnih tijela
međusobni vertikalni i horizontalni odnosi temeljnih državnih tijela
horizontalni – odnosi različitih državnih tijela na istoj razini obavljanja državne vlasti
vertikalni – odnosi državnih tijela na različitim teritorijalnim/područnim razinama obnašanja državne vlasti – u pravilu odnosi središnjih i lokalnih tijela
uređuje način rada i odlučivanja, tj. donošenja odluka od strane temeljnih državnih tijela
norme kojima se uređuju odnosi između nedržavnih političkih subjekata i države
Uređuje odnose nedržavnih političkih subjekata (poput političkih stranaka, interesnih skupina i sl.) i države. Ipak, te odnose pravo uređuje samo segmentarno jer veći dio tih odnosa zbiljski je izvan pravne regulacije. Unatoč „slaboj“ pravnoj regulativi, one su od velike važnosti jer se upravo kroz takve subjekte ostvaruje politički proces oblikovanja i djelovanja državne vlasti (a što je prepoznao i Ustav RH iz 2000.).