Histologija Flashcards
Лице
Наличје
Koja je građa ćelijske membrane?
Fluidno-mozaični model po Singeru i Nikolsonu, fosfolipidi, holesterol i glikolipidi
Kako fosfolipidi grade membranu?
Fosfolipidi se sastoje od dva<br></br>duga hidrofobna lanca (rep) i 2 hidrofilne glave. Unutar membrane fosfolipidi su poređani u 2 sloja sa svojim hidrofobnim lancima usmerenim prema sredini<br></br>membrane, a hidrofilnim glavama su usmereni prema spolja.
Koja je uloga holesterola u membrani?
Holesteol je glavni membranski konstituens koji stabilizuje ćelijsku membranu tako što smanjuje fluidnost.
Kakvi proteini membrane postoje?
Proteini membrane se dele na: integralne i periferne proteine. Integralni su direktno<br></br>ugrađeni u lipidni dvosloj mogu biti i trodelni, dok su periferni slabije vezani za površinu membrane i lako se<br></br>mogu odvojiti. Proteini ćelijske membrane imaju vrlo važne funkcije: formiraju kanale, pumpe, transportere, receptore, enzime i adhezivne molekule.
Kako delimo transport kroz ćelijsku membranu?
Na direktni i indirektni. Direktni se deli na pasivni i aktivni a indirektni na endo i egzocitozu. Indirektni ima promene na membrani, evaginacije-invaginacije i sl.
Šta se transportuje prostom difuzijom?
U skladu sa gradijentom, gasovi (kiseonik,azot), steroidni i tiroidni hormoni, ali i voda, glicerol, urea i alkohol (sporije)
Reci nešto o olakšanoj difuziji ?
U skladu sa gradijentom, čestice (nukleotidi, šećeri i dr.) ne mogu samostalno da prođu membranu pa se koriste :<br></br>Proteini nosači (prolaze kroz konformacione promene)<br></br>i proteini kanali (stalno cureći za kalijum, akvaporini za vodu, postoje i jonski kanali čije otvaranje zavisi od stimulusa : voltažno zavisni, ligand zavisni i mehanički zavisni)
Kako se deli aktivni transport?
Na primarni i sekundarni.<br></br>Primarni - hidroliza ATP-a za dobijanje energije, tu su pumpe (P tipa - jonske kao NaK, V tipa -pumpaju vodonik u organele, ABC transporteri izbacuju lekove i toksine)<br></br>Sekundarni transport je uvek vezani transport - u istom smeru simport/kotransport u razlicitom je antport ili kontratransport. Glukoza ide sa Natrijumom a Ca i H izlaze iz celije kada Na ulazi
Sta je endocitoza?
Proces indirektnog transporta kada se u celiju unose supstance. Tu pada pinocitoza, transcitoza, fagocitoza i receptorski zavisna endocitoza
Sta je pinocitoza?
Celija pije, ulazak ECM u citoplazmu zahvaljujuci invaginacijama/ kaveolama. Kaveolin deluje na kaveole pri cemu nastaju pinocitozne vezikule. Tu je i dinamin koji stabilizuje ceo proces. Pinocitozne vezikule idu do kAsnog endozoma da se sadrzaj razgradi.
Sta je transcitoza?
Pinocitozne vezikule idu do suprotnog kraja plazmaleme i nihov sadrzaj se izbacuje iz celije.
Sta je fagocitoza?
Celija jede - tu su fagociti koji svojim pseudopodijama obuhvataju i fagocituju materijal. Tada nastaju fagozomi,spajaju se sa lizozomima pri cemu nastaje fagolizozom i nastupa razgradnja. Materije pre fagocitoze bivaju opsonizovane/ oblozene antitelima i komponentama sistema komplementa.
Sta je receptorski posredovana endocitoza?
Unos specificnih molekula u celiju :<br></br>Materija se veze za kargoreceptore. Na unutrasnjem delu palzmaleme je klatrin koji nakon aktivacije kargo receptora ugiba membranu i obrazuju se klatrinske jamice. Klatrin i kargo receptori komuniciraju preko adaptina a klatriska jamica se pretvara u vezikulu preko dinamina. Sadrzaj vezikule ide do ranog ednozoma koji usmerava materije i odlucuje o njihooj sudbini (vecina ide do kasnog endozoma ili do lizozoma).
Koje su 4 sudbine koje mogu nastupiti u ranom endozomu?
- Receptor se reciklira a ligand razgradi (protenski hormoni, lipoproteini)<br></br>2. Receptor i ligand se recikliraju (transferin i njegov receptor)<br></br>3. Receptor i ligand se razgradjuju (epidermalni faktor rasta)<br></br>4. Oba se transportuju - transcitoza (igA u mleko i pljuvacku i majcinski igG kroz krvno-placentalnu barijeru u fetus)
Sta je egzocitoza i kakva moze biti?
Egzocitoza podrazumeva izlazak materija iz celije i moze biti regulisana i konstitutivna.<br></br><br></br>Konstitutivna egzocitoza - Materijal je u sekretornim vezikulama koje se ne zarzavaju vec se fuzionisu sa plazmalemom i izlaze iz celije. (imunoglobulii iz plazmocita i prokolagen iz fibroblasta).<br></br><br></br>Regulisana egzocitoza - Materijal je u sekretornim vezikulama (GA) i ceka signal da se izbaci. Sekretorne vezikule se koncentruju i postaju granule. Nakon stizanja signala, dolazi do prolaznog influksa Ca u celiju sto je znak da sekretorne vezikule izadju.
Koje su dvojedarne celije?
hepatociti,celije tubula, parijetalne celije zlezda zeluca, celije hrskavice
Koje su visejedarne celije?
Dogeljeve celije urotela, osteoklasti u kostima i skeletne misicne celije, Sincicijum je posebna vrsta - sinciciotrofoblast posteljice
Ko ima kupinasto jedro?
Megakariociti
Ko ima bubrezasto jedro?
monociti
Ko ima segmentisano jedro?
Neutrofilni granulocit
Ko ima bisagasto/bisegmentno jedro?
Eozinofilni granulocit.
Sta je nukleoprotoplazmatski odnos?
Odnos zapremine jedra i citoplazme, obicno je 1/4 ili 1/5. Kod malog limfocita i spermatozoida odnos je skoro 9/10
Koja je prosecna velicina jedra?
5-10 mikrometara, spermatozoid 4, jajna celija 40
transmembranskih proteina za spoljnu i unutrasnju membranu
proteina koji idu iz spoljne membrane do perinukleusne cisterne
2. enzimi (DNK,RNK polimeraze,endonukleaze)
3. proteini vezani za hromatin (histonski i nehistonski)
4. proteini ucesnici u replikaciji i transkripciji
5. regulatorni proteini za aktivnost gena
6. regulatori celijskog ciklusa (ciklini)
Nukleoporini grade 3 prstena :
1. Citoplazmatski prsten
2. Transmembranski (centralni) prsten
3. Nukleoplazmatski prsten
Tu su i importini i eksportini
Kada se hromatinska vlakna spiralizuju u deobim nastaju hromozomi.
Osnova su nukleotidi (purinske i pirimidinske baze). Tri nukleotida grade jednu aminokiselinu i zovu se kodon, Redosled kodona je zapis aminokiselina, a deo DNK sa zapisom za sintezu 1 polinukleotidnog lanca je gen.
Vise heterohromatina - celije su manje aktivne.
On moze biti fakultativni i konstitutivni.
Fakultativni heterohromatin je specificno inaktivisan u nekoj fazi zivota kao sto je Barovo telasce, jedan inaktivisani X hromozom u celiji zene.
Konstitutivni heterohromatin je trajno kondenzovan i neaktivan.
1. periferni (marginalni)
2. sredisnji (ostrvski)
3. nukleolusni (perinukleolusni)
Submetacentricni - blizu centra
Akrocentricni - na perferiji, blize jednom kraku
Fibrilarni deo
Granularni deo
Nukleolusni matrix
Timozin usporava polimerizaciju a profilin je omogucava.
Formin vrsi elongaciju. Cap Z se vezuje za pozitivan a tropomodulin za negativan kraj, pa se lanac prekida po vezivanju gelsolina i kofilina.
Usnopljavanje omogucavaju fimbrin, fascin, vilin i Alfa Aktinin a razgranavanje filamin i Arp 2/3
2. Grade kontraktilni prsten citokineze
3. Grade srz filopodija i lamelopodija
4. Daju terminalnu mrezu kod epitelnih celija koja ce formirati apikalni pol
5. Grade repove kometa
6. Snopovi i grade mikrovile i stereocilije
7. Indirektno obrazuju zonule adherens i formiraju fokalni kontakt
8. Sa spektrinom grade spektrinski skelet plazmaleme.
1. Kiselih keartina
2. Baznih keratina
3. Vimentina,dezmina, Glijalnog Fibrilarnog Kiselog Proteina i periferina
4. Neurofilametni triplet Light,Medium i Heavy
5. A i B tip jedarnih lamina.
Tkiva koja ih nemaju mehanicki su nestabilna.
2. formiranje deobnog vretena
3. pozicioniranje organela
Veliku gradi 50 ribozomalnih proteina a malu 33.
Na velikoj subjedinici je :
A-aminoacil mesto
P-peptidil mesto
E- exit mesto
2. periferne membranske proteine
3. proteine za mitohondrije, peroksizome i jedro (ali ne i za membranu)
Translacija pocinje od start kodona AUG a zavrsava se stop kodonima : UGA, UAA, UAG.
2. Elongacija - dodaju se nove aminokiseline, A,P pa E mesto
3. Terminacija - Na A mesto dolazi stop kodon i vezuje se oslobadjajuci faktor, deluje na P mesto i odvaja lanac od tRNK.
SRP ide do prihvatnih proteina na grER i vezuje ribozom za deo grER-a - translokator. Tu se sinteza nastavlja. Proteini stvoreni u grER prenose se preko vezikula oblozenim koatomerom2 do GA. Ako novostvoreni protein ne valja, oblaze se ubikvintinom i ide na reciklazu u proteazome.
1. Granulisanog
2. Prelaznog
3. Glatkog
kao što su ćelije egzokrinog pankreasa, fibroblasti, plazmociti). Glavna funkcija GER-a je u
sintezi proteina koji će biti izlučeni (npr. enzimi, hormoni) ali i proteina koji ulaze u sastav
ćelijske membrane.
membranama zbog čega one izgledaju glatke. Lumen kanala AER-a je u kontinuitetu sa lumenom GER-a. AER obavlja različite funkcije: učestvuje u sintezi steroidnih hormona,u procesima detoksikacije određenih štetnih supstanci i dobro je razvijen u ćelijama
jetre, u skeletnim mišićima učestvuje u procesu njihove kontrakcije gdje se pojavljuje u
specijalizovanom obliku nazvanom sarkoplazmatski retikulum.
U vrlo polarizovanim
sektetornim ćelijama Goldžijev aparat se nalazi iznad jedra. U njegove cisterne koje formiraju
konveksnu ili cis stranu ugrađuju se trasportne vezikule koje prenose novosintetisane proteine iz GER-a do Goldžijevog aparata na dalju preradu. Suprotna strana Goldžijevog aparata predstavlja konkavnu ili trans stranu. Sa ove strane pupljenjem se formiraju sekretorne vezikule ili sekretorne granule koje transportuju proteine ka ćelijskoj membrani gde će biti izlučeni procesom egzocitoze. Na trans-strani Goldžijevog aparata se formiraju
primarni lizozomi.
sintetisala, njihovo razvrstavanje i izlučivanje; zadužen je za obnavljanje ćelijske membrane; u njemu se obavlja sinteza glikoproteina i polisaharida, stvara primarne lizozome i sortira i pakuje makromolekule za sekreciju.
Ka apikalnom delu proteini za regulisanu egzocitozu
Ka kasim endozomima novoformirani primarni lizozomi.
Retrogradni - Od GA do ER, koatomer 1 na vezikulama
2. U lizozomima - Makromolekuli, proteinski agregati i citave organele koje su previse velike za proteazome.
1. Makro - za citave organele ili njihove delove
2. Mikro - membrana lizozma obihvata citozolski materijal namenjen razgradnji
3. posredovana saperonima - selektivna razgradnja citozolskih proteina
heterogen izgled. Posle digestije
sadržaja u sekundarnim lizozomima, hranljive materije difunduju kroz membranu lizozoma i
ulaze u citozol. Nesvarljivi sastojci ostaju u vakuolama i nazivaju se rezidualna tijela
(tercijerni lizozomi).
aminokiselina i masnih kiselina
2. Pupljenjem sa membrana ER-a.
1. spoljasnju membranu,
2. intermembranski prostor (sa enzimima, narocito citohrom C koji zapocinje apoptozu),
3. unutrasnju membranu (koju nepropustljivom cini kardiolipin i ima brojne kriste, ATP sintazu i oksizom)
4. mitohondrijski matriks - mitohondrije se dele samostalno i imaju svoju DNK (dobijamo ih od majke)
Proteii u vezikulama i granulama, glikogen u granulama, lipidne kapi u vakuolama.
Endogene su hematogene i nehematogene.
Hematogene - hemoglobin, hemosiderin, bilirubin
Nehematogene - rodopsin, jodopsin, lipofuscin, melanin
(enterociti) i ćelija proksimalnih kanalića bubrega (nefrociti). Ovi nastavci povećavaju apsorptivnu površinu ćelije čak do 30 puta.
razlikuju od cilija. U apikalnom delu epitelnih celija muskih polnih puteva, receptorskih celija gustativnog korpuskula, vestibularnih i kohlearnih celija unutrasnjeg uva itd.
Ispod apikalne membrane su i diskoidne vezikule, isto sa uroplakinom. Kada je besika puna, diskoidne vezikule se ugradjuju u plazmalemu i omogucavaju distenziju epitela. Vracaju se u citoplazmu nakon praznjenja besike.
- Kadherini - Ca zavisni, homotipski, katenini ih vezuju za AF (ima Epitelnih,Nervnih,Placentalnih)
- Selektini - Ca zavisni, heterotipski
- Superfamilija imunoglobulina - Ca nezavisni, homotipski
- Receptorska protein tirozin fosfataza
- Integrini - Heterodimeri s 2 alfa i 2 beta lanca, heterotipski
- Receptori hijaluronata - proteoglikani kojima secelija vezuje za hijaluronsku kiselinu.
2. Pricvrscujuci spojevi/adherentne veze
3. Komunikacijski spojevi
Fascija - na odredjenom delu
Makula - u vidu tacaka
lateralne plazma membrane susednih epitelnih ćelija i formira barijeru koja ograničava paracelularni prolaz materija iz lumena. Druga važna uloga ovog spoja je održavanje polarnosti ćelije. Okludentna veza zauzima celu površinu ćelije u obliku pojasa i nalazi se
samo u epitelnom tkivu. U ovom spoju susjedne plazma membrane su tesno spojene posredstvom okludina i klaudina.
citoskeletni filamenti susednih ćelija, kao i citoskeletni filamenti ćelije sa ekstracelularnim
matriksom. Ovi spojevi relativno tesno povezuju susjedne ćelije, ali za razliku od okludentnih spojeva, ostaje jedan uski prostor koji je ispunjen kadherinima.
- zonula adherens
- fascija adherens
- dezmozom
- fokalni kontakt
- adhezivna polja
- hemidezmozom
Predstavlja glavno mjesto pripajanja aktinskih filamenata za plazma membranu, odnosno mesto povezivanja aktinskih filamenata dve susedne ćelije putem kadherina.
U srcanom misicu jedan od spojeva za spajanje srcanih misicnih celija.
najizloženiji oštećenjima kao i za povezivanje celija mozdanih ovojnica. Ovaj spoj predstavlja m
mesto povezivanja intermedijernih
filamenata susednih ćelija putem kadherina koji se zovu dezmozomalni kadherini i razlikuju
se od klasičnih kadherina. Na citoplazmatskim stranama susednih ćelija nalaze se diskoidni,
gusti plakovi sastavljeni od specifičnih proteina (dezmoplakin). Sa njima su povezani
keratinski filamenti koji iz citoplazme gravitiraju ka dezmozomima, spajaju se sa proteinima
plakova i u obliku petlje vraćaju nazad u citoplazmu.
Lamelopodije leukocita tako su vezane za kolagena vlakna vezivnog tkiiva a glatke misicne celije za ECM.
kompleksi koji povezuju epitelne ćelije sa bazalnom laminom. Posebno su dobro razvijeni u bazalnom sloju epidermisa. Samo morfološki predstavljaju polovnu dezmozoma, ali se od njih razlikuju po sastavu citoplazmatskih plakova i vrsti transmembranskih proteina.
molekuli se vezuju za specifične receptore smeštene na toj ili nekoj drugoj ćeliji što prouzrokuje iniciranje niza intracelularnih zbivanja (signalna transdukcija), te dolazi do
promeene aktivnosti ćelije i njenog odgovora na delovanje signalnog molekula, npr. u vidu proliferacije, diferencijacije, sinteze i sekrecije nekog aktivnog produkta.
- endokrini (dolazi preko krvi ili limfe),
- parakrini (na susednim celijama),
- autokrini (na celiji koja ga je sekretovala),
- neurotransmiterski i
- neuroendokrini.
Unutrasnji imaju ligande koji lako prolaze plazmalemu.
Spoljasnji su trodelni, jednoprolazni ili viseprolazni.
Jednoprolaxni su sa ili bez enzimske aktivnosti.
Viseprolazni mogu da budu sigma receptori, receptori jonskih kanala ili vezani za G protein.
gasovi (NO, CO) i neurotransmiteri (acetilholin, adrenalin, nradrenalin histamin,neuropeptidi), hormoni (proteinske ili steroidne prirode), peptidi i proteini, difuzibilni proteini
velike molekulske mase (faktori rasta) i nedifuzibilni proteini.
- Permanentne (staticne) koje se ne dele i retko mogu uci u mitozu kao sto su nervne, srcane i skeletne misicne celije. Stvaraju oziljak-reparacija
- Stabilne koje se povremeno dele da odrze strukturu tkiva (jetra,pankreas, nadbubrezna i stitastta zlezda,osteogene,hondrogene celije), regeneracija
- Obnavljajuce (labilne) - neprestano se dele da nadoknade izgubkjene celije, epitelne celije, hematopoetske celije kostane srzi, imunokompetentne celije
najvažniju ulogu imaju enzimi kaspaze. Kaspaze razgrađuju mnoge proteine neophodne za
funkciju ćelije.
2. Put receptora smrti (spoljasnji) - Eliminacija autoreaktivih T limfocita u timusu, za eliminaciju celularnim T imunim odgovorom i u toku embriogeneze. Kaspazna kaskada je pokrenuta angazovanjem TNF receptora sa liganda susednih celija.
- preembrionalni (od oplođenja do 2. nedelje),
- embrionalni (od početka treće do kraja osme nedelje)
- fetusni period (od početka devete nedelje do rođenja).
ispoljavaju pod uticajem regulacionih faktora i faktora spoljašnje sredine. Zajednički procesi koji se odvijaju u svim organima tokom njihovog formiranja su: proliferacija, rast, indukcija, determinacija, diferencijacija, restrikcija, migracija, integracija i apoptoza.
na višem stadijumu diferencijacije.
indukovanim ćelijama.
različite ćelijske tipove.
razvoja. Oni mogu biti endogeni (genetske bolesti) i egzogeni koji deluju indirektno na plod,
posredstvom organizma majke, a potiču iz spoljašnje sredine: infektivni agensi (virusi rubeole
i varičele), fizički agensi (npr. povišena temperatura), hemijski agensi (lekovi) i bolesti majke
(dijabetes, gojaznost). Kongenitalne anomalije mogu biti pojedinačne i multiple.
akrozomalne reakcije spermatozoida, pri čemu se iz njegovog akrozoma oslobađaju hidrolitički enzimi koji omogućavaju prodiranje spermatozoida između ćelija korone radijate i kroz zonu pelucidu. Zatim se spermatozoidi svojim receptorima vezuju za ZP3
glikoproteine sekundarne ovocite. Oocita na prisustvo spermatozoida deluje kortikalnom reakcijom u kojoj proteaze odstranjuju UH iz ZP3 proteina i sprečavaju polispermiju. Interakcijom površinskih molekula spermatozoida i sekundarne ovocite omogućen je ulazak spermatozoida u sekundarnu ovocitu. Tim procesom
sekundarna ovocita završava mejozu II i postaje jajna ćelija.
4 ćelije (blastomere). Morula je masa zigota od 16 do 32 ćelije. Oko petog dana u moruli se nakuplja tečnost i nastaje blastocita. Blastocita se sastoji od embrioblasta od kojeg će nastati plod, trofoblasta i blastocitne šupljine koja je ispunjena tečnošću. Krajem prve nedelje (6. dan) dolazi do implantacije blastocite u endometrijum matrice, na prednjem ili zadnjem zidu. Neposredno pre implantacije gubi se zona pelucida sto je i preduslov za implantaciju. Ukoliko se blastocita implantira van materice radi se o vanmateričnoj trudnoći.
- decidua bazalis - ispod mesta implantacije, gradi mamin deo posteljice
- decidua kapsularis - iznad blastociste
- decidua parijetalis - preostali deo endometrijuma
Embrioblast se diferencira tako što se njegove ćelije raspoređuju u 2 sloja: epiblast (cilindricne) i
hipoblast(kockaste celije) koji zajedno grade dvoslojni embrionalni disk. Periferno raspoređene ćelije
epiblasta proliferišu i formiraju amnioblaste koji sa epiblastom ograničavaju amnionsku
šupljinu. Istovremeno periferne ćelije hipoblasta proliferišu i izdužuju se formirajući egzocelomičnu (Hojzerovu) membranu, koja sa unutrašnje površine oblaže blastocitnu
šupljinu i pretvara je u primarnu žumančanu kesu. Između Hojzerove membrane i citotrofoblasta nastaje bezćelijski ekstraembrionalni mezoderm. Njegov unutrašnji sloj (visceralni list) obavija blastocitu, dok spoljašnji sloj (parijetalni list) prijanja uz citotrofoblast.
Visceralni list deli primarnu žumančanu kesu na 2 dela,veci postaje sekundarna zumancana kesa dok manji deo čine egzocelomske ciste koje se gube do kraja trudnoće. Visceralni list ekstraembrionalnog mezoderma i
amnionski epitel grade amnion, a parijetalni list ekstraembrionalnog mezoderma i trofoblast
grade horion frondozum. Ostali glatki deo je horion leve. Visceralni i parijetalni list ekstraembrionalnog mezoderma odvojeni su horionskom ili egzocelomskom supljinom osim na embrionalnom polu gde ih veze mezenhimna peteljka - buduca pupcana vrpca.
Trofoblast takođe doživljava promene.Na embrionalnom polu blastocite ćelije trofoblasta
intenzivnije proliferišu i u vidu resica prodiru u stromu endometrijuma, pri čemu prednjači sinciciotrofoblast. Njegove ćelije svojim enzimima razgrađuju endometrijum. Trofoblast izrazorenih decidualnih ćelija endometrijuma preuzima hranljive materije i obezbeđuje
histotrofnu fazu ishrane zametka. U sinciciotrofoblastu se pojavljuju lakune. Kada trofoblast u toku rasta osteti endometrijalne krve sudove, faza ishrane zove se hematotrofna a sinciciotrofoblastne lakune su ispunjene krvlju.
– ektoderma, endoderma i mezoderma i formiranja začetka svih organa, a embrion dobija ljudsko obličje.
Na dvoslojnom embrionalnom disku, na
njegovom kranijalnom kraju se nalazi orofaringealna, dok se na suprotnom kraju nalazi kloakalna membrana. Na epiblastu se pojavljuje ulegnuće, pa zatim brazda – primitivna pruga. Ćelije epiblasta iz primitivne pruge proliferišu i migriraju ka hipoblastu i nastanjuju ga.
Tada hipoblast postaje endoderm. Diferencijacija i migracija ćelije primitivne pruge se i dalje
nastavlja, pa te ćelije naseljavaju prostor između epiblasta i endoderma, najprije u kaudalnom delu embriona, a zatim i bočno, prema kranijalnom delu, gradeći mezoderm.
Epiblast se tada označava kao ektoderm. Formiranjem definitivnih klicinih listova nastaje troslojni embrionalni disk, a blasocista se označava kao gastrula.
Istovremeno, u predelu primitivnog nodusa formira se primitivna jamica iz koje ćelije
proliferišu i migriraju prema orofaringealnoj membrani gradeći solidnu vrpcu tj. notohordalni
produžetak. Ovaj produžetak se transformiše u notohordalni kanal koji se u interakciji sa
endodermom delimično dezintegriše, da bi se konačno ponovo transformisao u solidnu vrpcu
tj. notohordu (aksijalni mezoderm). Od notohorde nastaje nukleus pulpozus kičmenih
pršljenova.
Prema tome, ektoderm se na početku diferencira na površi ektoderm i neuroektoderm od
kojega nastaju nervna cev i nervni grebeni.
- nervnu cev (njeni derivati su: mozak, kičmena moždina, neurohipofiza i retina oka) i
- nervi greben (derivati: perferni nervi sistem, endokrine ćelije,vezivno tkivo i mišići glave i vrata, papila zuba, vezivno tkivo pljuvačnih i suznih žlezda, timusa, hipofize i tireoidne žlezde, vezivno tkivo i glatki mišići arterija).
različite ćelije. Mezenhim može biti ekstraembrionalni i intraembrionalni. Intraembrionani mezenhim
nalazi se između ektoderma i endoderma.
- aksijalni,
- paraksijalni (u području glave će dati neurokranijum, a u ekstrakranijalnim delovima će se segmentisati na somite; somiti se dalje diferenciraju na: sklerotom (vezivno tkivo), dermatom(dermis koze) i miotom(skeletni misici),
- intermedijarni (diferencijacijom daje urogenitalni sistem - bubrege, uretere, gonade i genitalne kanale kao i koru nadbubrezne zlezde) i
- lateralni (raslojava se na 2 lista: somatopleuralni i splanhnopleuralni.
od splanhnopleuralnog mezoderma nastaju: srce, vezivno tkivo i glatki mišići respiratornog i digestivnog trakta, slezina i visceralni listovi perikarda, pleure i peritoneuma.
- faringealno crevo (primordijum farinksa, epitel srednjeg uha, tonzile,timusa, tireoidne i paratireoidne zlezde)
- epitel i žlezde respiratornog sistema(larinksa, traheje, bronhija, bronhiola i alveola pluća),
- epitel i žlezde digestivnog sistema (ezofagusa, želuca,tankog i debelog crijeva, žučne kese i pankreasa),
- epitel i žlezde urogenitalnog sinusa (koji će dati epitel mokraćne bešike, uretre i pridodatih žlezda, kao i epitel vestibuluma vagine).
U fetusu dolazi do uobličavanja tela i završne morfološke diferencijacije.
vrpca i posteljica.
ekstraembrionalnog mezoderma. Amnion sa epilastom formira amnionsku šupljinu ispunjenu
amnionskom tečnošću u kojoj plod „pliva“ sve do rođenja. Sadrzi proteine, UH, oljustene celije ploda koje se koriste za dijagnostiku genetskih anomalij u procesu amniocenteze. Kako plod raste, amnionska supljina se siri dok se ne sppji sa horionom u amniohorion koji gradi vodenjak pri spajanju sa deciduo parijetalis.
plodov dio posteljice).
Majcin deo je deciuda bazalis. Plodov deo cine horionska ploca, horionske resice (cupice, vilnusi) i interviluzni prostori - lakune ispunjene majcinom krvlju).
Horionsku plocu cine amninski epitel i vezivo kao i horionsko vezivo.
Cupice krecu ka decidui bazalis kao tercijarne koje se granaju u intermedijarne nezrele u prvom drugom tromesecju trudnoce i u intermedijarne zrele u trecem tromesecju koji se zavrsavaju buketom terminalnih vilusa. Funkcije posteljice su: respiratorna, nutritivna, ekskretorna, endokrina. Tkivo
posteljice može da se koristi kao biološki zavoju liječenju opekotina i u farmaceutskoj
industriji za dobijanje preparata za njegu kože.
Osobine stem ćelija: neograničena sposobnost samoobnavljanja, pluripotentnost, velika
mogućnost migracije, sposobnost imunske tolerancije.
Kloniranje sisara ostvaruje se unošenjem jedra u somatske ćelije sisara u ovocitu iz koje je prethodno odstranjeno jedro, čime se dobija živi organizam koji je genetski identičan vrsti davaoca jedra.
Reproduktivno kloniranje nastaje ako se blastocita iz veštačkih uslova vrati u uterus životinje iste vrte (slučaj ovca Dolly).
Terapijsko kloniranje je kloniranje kada
se iz klonirane blastocite izdvajaju embrionalne stem ćelije i u veštačkim uslovima diferenciraju u željeni tip ćelija koje se potom implantiraju u organizam radi primjene u
terapijske svrhe.
Ispod epitelnih ćelija se nalazi tanki sloj ekstracelulanrnog matriksa, bazalna membrana, sa kojom su epitelne ćelije čvrsto povezane. Ipod bazalne membrane se nalazi lamina propria (vezivno tkivo koje formira papile).
Epiteli pokrivaju spoljašnju površinu tela, unutrašnje zatvorene šupljine i tubuse koji komuniciraju sa spoljašnjom površinom. Takvom svojom graničnom pozicijom oni formiraju selektivne barijere na granici između spoljašnje i unutrašnje površine organizma i učestvuju u svim vidovima razmene materije i energije između ove dve sredine. Pored toga epiteli su
specijalizovani i za droge uloge (apsorpciju, sekreciju, zaštitu, kontrakciju, lubrikaciju), a takođe formiraju i sekreterone dijelove (parenhim) žlezda i njihove izvodne kanale.
specifičnosti ovog odeljka je i postojanje glikokaliksa (površinskog zaštitnog omotača, bogatog UH). Mukus takođe predstavlja specifičnost apikalnog odeljka nekih
epitelnih ćelija. To je sekretorni produkt epitelnih ćelija koji posle egzocitoze ostaje pričvršćen za apikalnu plazmalemu, formirajući glikoproteinski omotač koji štiti ćeliju od mehaničkih i hemijskih trauma. Apikalni odeljci pojedinih epitelnih ćelija posjeduju i specifične modifikacije plazmaleme koje joj omogućavaju vršenje odrešenih funkcija (mikrovili, stereocilije, cilije i lagele). Apikalni odeljak posjeduje i mikroodeljke, male
regione plazmaleme putem kojih se vrši transport različitih materija.
(epodermalni faktor rasta).
epitelnih ćelija je u bazalnom odeljku najčešće glatkih kontura i bez specifičnih oblika. Ali, u određenim transportnim epitelima, ćelijska membrana je jako nabrana i formira bazalne invaginacije, koje povećavaju površinu čelije angažovane u transportnim procesima vode i
elektrolita. Epitelne ćelije na svom bazalnom delu imaju i specifične adhezivne strukture:
hemidezmozome i fokalne adhezije.
epitela i odvaja ga od vezivnog tkiva. Grade je bazalna lamina retikularna lamina.
Bazalna lamina se strukturno deli na 2 podsloja:
lamina lucida (sloj neposredno ispod epitelnih ćelija, elektronski svetao, homogen i najvažnije komponente ovog sloja su glikoproteini) i lamina densa (ima trodimenzionalnu strukturu koja je najvećim delom izgrađena od kolagena tipa IV).
Retikularna lamina je
mrežasti sloj sastavljen od kolagenih fibrila i ona povezuje bazalnu membranu sa vezivnim tkivom lamine.
- zastorni (pokrovni),
- žlezdani,
- mioepitel i
- neuroepitel.
- proste (jednoslojne),
- pesudoslojevite,
- slojevite i
- epitele prelaznog tipa.
kardiovaskularnog sistema kada se nazivaju endotel, tako i telesne duplje, perikardnu,
pleuralnu i peritonealnu kada se nazivaju mezotel.
u donjoj trećini ćelije. Cilindrični epitel oblaže najveći deo digestivnog trakta, žučnu kesu, delove respiratornog i ženskog reproduktivnog sistema, sabirne kanaliće bubrega i acinuse egzokrinih žlezdi.
epitele.
muškom reporduktivnom traktu. Bazalne ćelije su raspoređene diskontinuirano i poseduju
ovalno, euhromatsko jedro i malu količinu citoplazme koja je siromašna organelama.
Cilindrične ćelije posjeduju relativno nepravilno jedro, smešteno u donjoj trećini ćelije, dok
se apikalni odeljak karakteriše brojnim i dugim stereocilijama i sekretornim granulama.
- trepljaste ćelije (na apikalnoj povrsini poseduju veliki broj kinocilija),
- četkaste ćelije (na apikalnoj površini poseduju mikrovile), peharaste ćelije (sekretuju mukus na povrsinu epitela koji ima zaštitnu ulogu i služi za prihvatanje stranih čestica),
- bazalne ćelije (sitne i loptaste i njihovom diferencijacijom se obnavlja epitel),
- klinaste ćelije (ne dopiru svojim apikalnim polovina do površine epitela, imaju piramidan oblik sa izduženim jedrom) i
- endokrine ćelije (citoplazma im je ispunjena sekretornim granulama u kojima su deponovanipeptidni hormoni i amini).
zavisno od rastegnutosti ili relaksacije organa koje oblaže, kada prelazi iz niskoslojevitog u visokoslojeviti i obrnuto. Ovaj epitel sačinjavaju tri vrste ćelija koje su različite po visini, a to
su:
- bazalne,
- intermedijarne i
- superficijalne.
- Bazalni sloj (stratum basale) sačinjavaju male ćelije koje se raspoređene diskontinuirano.
- Intermedijarni sloj (stratum intermedium) varira debljinom, pa tako u uslovima maksimalne rastegnutosti konstituišu samo jedan sloj, a u uslovima relaksacije konstituišu više slojeva.
- Superficijalni sloj (stratum superfitiale) sačinjavaju veoma krupne, često višejedarne Dogeljeve ćelije.
Slojeviti epiteli se dijele na:
- pločasti slojeviti epitel bez orožavanja i
- pločasti slojevit epitele sa orožavanjem.
formiraju unutrašnju ovojnicu orožalih ćelija i lipidne molekule koje se sektretuju putem lamelarnih granula.
Osim keratinocita, u sastav epidermisa ulaze i specifične ćelije različitogembrionalnog porijekla, fenotipskih karakteristika i funkcija, koje se nazivaju nekeratinociti.
U nekerationosite spadaju:
- Langerhansove ćelije,
- melanociti i
- Merkelove ćelije.
- stratum basale (sastavljen od jednog slojabazofilnih cilindričnih ili kockastih ćelija koje se nalaze na bazalnoj membrani i karakteriše se intenzivnim deobama ćelije; u citoplazmi bazalnih ćelija počinju da se sintetišu keratinski filamenti),
- stratum spinosum (sastoji se iz više slojeva krupnijih poligonalnih ćelija međusobno povezanih dezmozomima i u ovim ćelijama se nastavlja sinteza keratinskih filamenata),
- stratum granulosum (sastoji se od nekoliko slojeva spljoštenih keratinocita, čija je citoplazma osim keratinskim filamentima ispunjena brojnim bazofilnim granulama),
- stratum lucidum (nalazi se samo u debeloj koži dlanova i tabana, a sastoji se od izrazito spljoštenih eozinofilnih ćelija povezanih dezmozomima) i
- stratum corneum (orožali sloj,sastoji se od 15-20 slojeva sasvim pljosnatih, mrtvih, bezjedarnih ćelija).
Površina ovog epitela je vlažna, za razliku os suve površine slojevitog epitela sa orožavanjem. Ima troslojnu organizaciju:
- stratum basale (čine ga bazalne ćelije slične bazalnim ćelijama epitela sa orožavanjem),
- stratum intermedium (ćelije ovog sloja su velike, poligonalne i diferenciraju se u pravcu keratinizacije, ali je ona ovdje nepotpuna) i
- stratum superfitiale (ćelije ovog sloja su pljosnatog oblika, posjeduju jedro, zaostale organele, difuzne keratinske filamente i keratohijalinske granule, ali ipak ne orožavaju).
Sekrecija je jedna od glavnih funkcija epitelnih ćelija. To je proces kojim ćelija preuzima molekule iz krvi i transformiše ih biosintetskim procesom u kompleksne produkte, koje
egzocitozom oslobađa van ćelije. Prema načinu izlučivanja sekretornog produkta dijele se na: endokrine i egzokrine.
od većeg broja sekretornih ćelija – multicelularne žlezde.
Jedini primjer unicelularne žlijezde u organizmu je peharasta ćelija. Ove ćelije su diskontinuirano raspoređene između cilindričnih ćelija epitela digestvnog i respiratornog trakta. Specijalizovane su da sekretuju mucine koji se vezuju sa vodom na površini ćelije i
formiraju mukus (viskozni, elastični i zaštitni sloj).
Multicelularne egzokrine žlijezde su brojne u našem organizmu. One čine egzorini pankreas, pljuvačne, gastrične i intersticijalne žlezde, znojne i lojne žlezde, mlečnu žlezdu... Sastoje se od sekretornog dela i izvodnog kanala.
- proste (sekretorni deo je dorektno povezan sa spoljašnjim epitelom jednim nerazgranatim izvodnim kanalom, npr. Liberkinove žlezde creva, znojne i lojne žlezde) i
- složene (ukoliko se izvodni kanal sukcesivno razgranava, to su pljuvačne žlezde, žlezde respiratornog trakta i pankreas).
- merokrinu (zajedno sa sekretornim granulama odvajaju se i apikalni delovi ćelije,dešava se u egzokrinom pankreasu, pljuvačnim i znojnim žlezdama),
- apokrinu(apokrine znojne žlezde, mlečna žlezda) i
- holokrinu sekreciju (tip sekrecije kada su cele ćelije ispunjene sekretornim granulama i na taj način sekreciju vrše samo lojne žlezde).
- mukozne (sekretuju sekret koji je bogat ugljenim hidratima i ima zaštitnu ulogu; mogu biti u obliku jedne sekretorne ćelije tzv. peharaste ćelije ili u obliku multicelularnih mukoznih pljuvačnih žlezda, kao i zlezda ezofagusa, pilorusa i duodenuma),
- serozne (proizvode vodnjikav sekret bogat enzimima i postoje samo u multicelularnoj formi) i
- mešovite (luče i mukozan i serozansekret, to su mešovite pljuvačne žlezde i žlezde respiratornog trakta).
Mogu biti unicelularne (npr. ćelije DNES-a) i multicelularne (adenohipofiza, kora
nadbubrežne žlezde, tiroidna žlezda).
Endokrine žlezde sekretuju hormone različite hemijske prirode: aminokiseline, peptide, proteine, glikoproteine i steroide.
oslobađaju zahvaljujući svojim liposolubilnim osobinama. Poseduju veoma male količine grER-a. GA je veoma prominentan, mitohondrije brojne. Prisutne lipidnih kapi koje sadrže prekursore steroidnih hormona (holesterol, trigliceride i masne kiseline).
Mioepitelne ćelije sadrže keratinske filamente. Nalaze se između sekretornih ćelija egzokrinih žlezda i njihve bazalne membrane u koju su inkorporisane. Poseduju
citoplazmatske produžetke kojima obuhvataju acinus.
diferencijaciju ćelije. Građeno je od: ćelija, vlakana i osnovne supstance. Glavni sastojak
vezivnog tika je međućelijska supstanca koja se sastoji od različitih proteinskih vlakana i osnovne supstance, a takođe služi kao posrednik između ćelija i krvi, preko koje se izmenjuju hranjive i otpadne materije.
sposobnošću višestrukog vezivanja (aminin, fibronektin). Od njih zavisi čvrstoća citoplazme tako da se vežu za integrine i za druge delove međućelijske supstance.
Vlakna su uglavnom kolagena i izgrađuju: tetive, aponeuroze, čaure organa i moždane ovojnice, te čine vezivne pregrade (trabekule), a takođe izgrađuju i stromu.
- fiksne (stalne) celije koje se ne krecu. Ovde spadaju firoblasti, miofibroblasti i periciti u rastresitom vezivnom tkivu, retikularne celije u retikularnom tkivu, hondrociti u hrskavici, osteociti u kostanom tkivu, adipociti u masnom tkivu i odontoblasti u zubu.
- Celije lutalice nastale u kostanoj srzi ali putem cirkulacije se sire svuda gde vrse funkciju ili se diferenciraju u druge celije. Ovde spadaju mastociti, monociti, markofagi, limfociti, plazmociti i granulociti (neutrofili, eozinofili i bazofili)
Fibrocit: fibroblast u mirovanju – manji je od fibroblasta i vretenasta je oblika, ima manje produžetaka, kondenzovan hromatin, acidofilnu citoplazmu.
Fibroblasti takođe učestvuju u sintezi faktora rasta koji utiču na ćelijski rast i diferencijaciju u vezivnom tkivu odraslih, retko se dele, samo po potrebi. Fibroblasti
imaju glavnu ulogu u celjenju rane; tokom celjenja rane nastaje miofibroblast - vezivno tkivo ima sposobnost regeneracije kada su tkiva uništena upalom ili oštećenjem.
Periciti ili adventicijalne celije su oko kapilara ili venula. Imaju kontraktilnu sposobnost zbog aktina, miozina i tropomiozina. Mogu da se diferenciraju u fibroblaste, adipocite, osteoblaste i makrofage kod ostecenja.
Tokom trasnformacije monocita u makrofag: ćelija se smanjuje, lizozomi, mikrotubuli i mikrofilamenti se umnože. posebni nazivi : kupfferove u jetri, mikroglija u cns-u, langerhansove u koži, osteoklasti u kostima.
- kolagena,
- retikulinska i
- elastična.
(kolagena i retikulinska), i sistem elastičnih vlakana (elastična, elauninska i oksitalanska).
među različitim tipovima najvažniji su oni u : koži, kosti, hrskavici, glatkim mišićima, i bazalnoj lamini:
jedna od najrasprostranjenijih belančevina u telu (30% težine);
• vlaknasti ili fibrilarni kolageni
tip I – koža, kost, dentin, tetiva, čaure organa; - otporan prema pristisku
tip II – hrskavica - otporan prema pristisku
tip III – koža, mišić, krvni sudovi, često udružen s tipom I; održava građu rastegljivih organa
tip XIV . – fetalna tkiva, koža, kost ,posteljica, intersticij ; potpomaže funkciju kol tipa I
tip XI – hrskavica ; - potpomaže funkciju kolagena tipa II
• kolageni udruženi s vlaknastim kolagenima
tip IX – hrskavica, veže glikozaminoglikane; udružen s kol tipa II
tip XII – embrionalna koža, tetive; udružen s kolagenom tipa I
tip XIV – fetalna koža i tetive ; molekula oblika križa
• kolagen koji formira mrežu - osnovni sastojak bazalne lamine
tip IV – sve bazalne membrane; potpora epitelima, filtracija; 2D križna mreža
• kolagen koji formira sidrena vlakanca
tip VII – epiteli; povezuje kolagena vlakna s bazalnom laminom;
Kolagenogenezu imaju mnoge vrste ćelija; glavne aminokiseline koje izgrađuju kolagen su glicin ,prolin i hidroksiprolin;
tropokolagen;
tipovi I, II i III - udružuju se u mikrovlakanca koja se slažu u vlakanca (vodonikove i hidrofobne veze); poprečnu ispruganost kolagenih vlakanaca uslovljava delimično
preklapanje sporedo naslaganih molekula tropokloagena.
• U nekim organima čine prostranu mrežu;
• Impregniranjem srebrnim solima oboje se crno; argirofilna vlakna;
• Brojna su u glatkom mišiću, endoneurijumu, retikulumu krvotvornih organa i u parenhimskim organima (jetra, endokrine žlezde) u kojima čine mrežu oko epitelnih
ćelija.
Razvijaju se u tri uzastopne faze;
• U početnom stadijumu oksitalansko vlakno se sastoji od snopova tankih mikrovlakana koja sadrže različite glikoproteine od kojih je vrlo veliki fibrilin
• U sledećem stadijumu između oksitalanskih mikrovlakana se stvaraju depoi elastina pa nastaju elauninska vlakna;
• Tokom trećeg stadijuma elastin se sve više nakuplja dok ne zauzme celo središte vlakana koja su još samo na periferiji okružena tankim slojem mikrovlakana.
kiseline i heksozamina. Heksozamin može biti : glukozamin ili galaktozamin, a uronska kiselina : glukuronska ili iduronska kiselina. S izuzetkom hijaluronske kiseline, ravni
glikozaminoglikanski lanci su kovalentno vezani za centralni proteinski lanac, sa kojim
grade molekul proteoglikana.
omogućuju vezivanje na bazne aminokiselinske grupe u molekulu kolagena .
hrskavici.
međućelijskom prostoru mnogih tkiva.
Mezenhimske celije proliferisu i deferenciraju se u celije blastema koje kondenzacijom daju blastem. Od blastema ce nastati veckina vezivno tkivnih i glatko-misicnih celija kao i epitelne celije seroznih ovojnica i organa urogenitalnog trakta.
• Glavni sastojak pupcane vrpce gde obrazuje potku velikim krvnim sudovima. Zove se jos i Vartonova pihtija. Nalazi se i u pulpi mladog zuba.
Ovo tkivo je mesto gde celije imunog sistema prepoznaju i unistavaju patogene materije.
• Nalazi se u papilarnom sloju vezivnog dela kože, u potožnom tkivu, u seroznim ovojnicama peritonelane i pleuralne šupljine, u žlezdama i sluznicama gde čini
podlogu epitelnim ćelijama;
• Najbrojnije ćelije su fibroblasti i makrofagi, ali ima i ostalih vrsta ćelija vezivnog tkiva;
• Ima pretežno kolagenih, elastičnih i retikulinskih vlakana;
• Nežne je građe, gipko, dobro prokrvljeno, slabe otpornosti na mehaničke sile.
U stromi duzice,cilijarnom telu i leptomeningama, rastresito vezivno tkivo ima melanocite i zove se pigmentno vezivno tkivo.
• Prostor između njih zauzimaju tanka kolagena vlakna i splošteni fibroblasti;
• Obilje elastičnih vlakana daje tkivu žutu boju i veliku elastičnost;
• Žuti ligamenti kicmenih prsljenova , suspenzijski ligament penisa, pluca i stroma pojedinih organa. U tuniki mediji elasticnih arterija grade ga elasticne lamele, kolagena vlakna, glatkomisicne celije i osnovna supstanca.
Poseban je oblik rastresitog vezivnog tkiva koje se sastoji od retikulinskih vlakana, blisko pridruženih uz retikularne ćelije koje su zapravo specijalizovani fibroblasti;
• Cini vezivnotkivnu potku kostane srzi, slezine i limfnog cvora.
• Duž vlakana raspoređeni su i makrofagi, mastociti i dendriticne celije.
Posebni oblici retikularnih celija su litoralne celije u limfnom cvoru i adventicijalne celije u kostanoj srzi.