1.-20. Flashcards
rimsko pravo
pravo koje je kao pravni poredak vrijedilo u Rimu od njenog osnutka (754.g.pr.n.e.) do Justinijana (527.-565.g.pr.n.e.) i njegove kodifikacije
Corpus iuris civilis
vrhunac razvoja čini
kodifikacija cara Justinijana Corpus iuris civilis
recepcija rimskog prava
važna povijesna pojava koja označava da rimsko pravo nije izumrlo sa rimskom državom, već je nastavilo utjecati na brojne pravne sustave europskih zemalja nakon propasti rimske države
tri osnovna stupa rimskog privatnog prava:
a) neograničeno privatno vlasništvo
b) ugovorna sloboda s razrađenim obveznim pravom
c) sloboda oporučnog raspolaganja
recipirano rimsko pravo naziva se:
opće – vrijedi za čitave teritorije država
pandektno – prema ključnom dijelu Justinijanove kodifikacije, Pandectae (lat. Digesta)
pravo u objektivnom smislu
pravne norme koje čine pravni poredak
pravo u subjektivnom smislu
pravna ovlaštenja koja pripadaju pojedincu iz pravnih normi s obzirom na određene stvari ili druge osobe
odnos prava i vjere
pravo kod Rimljana je prvo bilo povezano s vjerskim pravilima (fas)
ipak, prelaženjem na državno uređenje pravo se odvaja od religije, a religijski društveni običaji zamjenjuju se svjetovnima
pravne norme jasno su odvojene od vjerskih već u posljednjim stoljećima republike
umjesto svećenika, sada se pravnom znanosti bave isključivo laički pravnici
ius naturale
pojam prirodnog prava ( ius naturale) javlja se u klasičnom pravu (još se često poistovjećuje s ius gentium)
potkraj klasičnog doba, prirodno pravo (ius naturale) je ono pravo koje je uvijek pravedno i dobro („semper aequum et bonum“) – smatra se posebnom kategorijom, iznad civilnog prava.
U Justinijanovo doba, ono je apsolutno i nepromjenjivo za sve narode i vremena, jer dolazi od božanske providnosti (utjecaj stoika i kršćanstva)
ovakvo shvaćanje o nepromjenjivom i uvijek pravičnom prirodnom pravu postaje temelj Škole prirodnog prava krajem 17. i početkom 18. st., nastojeći se tim putem izboriti za „prirodna prava“ mlađoj građanskoj klasi.
ipak, ideja o nepromjenjivosti prava je nemoguća jer je pravo podvrgnuto stalnim promjenama pod utjecajem brojnih faktora (posebno ekonomskih)
ius civile
ius civile je pravo koje je vrijedilo samo za Rimljane
ius civile vrijedi samo za rimske građane, a zbog formalizma je bilo nerazumljivo i nedostupno peregrinima
staro civilno pravo ubrajamo u ius strictum (strogo pravo) pri čijoj je primjeni sudac morao doslovno primijeniti pravni propis ili sporazum stranaka
propisi o obiteljskim, nasljednopravnim odnosima i odnosima na nekretninama vrijede još uvijek samo za rimske građane, te se nazivaju ius civile proprium Romanorum
ius gentium
Gaius u institute ius gentium ubraja: tutorstvo nad nedoraslima, stjecanje vlasništva ratnom okupacijom, naplavom rijeke…
razvojem iuris gentium omogućen je pravni saobraćaj sa strancima, peregrinima
sredinom 3. st.pr.n.e. pored gradskog pretora (praetor urbanus) uveden je praetor peregrinus (juristički magistrat)
on uvodi formalni sudski postupak (formularni postupak) za pravosuđe sa strancima, kao i nove ustanove prometnog prava koje se kasnije nazivaju ius gentium
te ustanove čine rimsko prometno pravo, a primjenjuju se i među samim rimskim građanima
ius gentium nije međunarodno pravo, nego dio rimskog prava koji se primjenjuje i u saobraćaju građana sa strancima, jer oni nisu mogli zaključivati pravne poslove, niti sudjelovati u postupku, po ius Quiritium
ono je slobodnije i prilagođenije od starog civilnog prava; sada prevladavaju sadržaj i svrha, a ne više forma
kod poslova iuris gentium primjenjuju se načela poštenja i povjerenja u prometu (bona fides)
ius gentium se ubraja u ius aequum, pravično pravo (tumači se i primjenjuje po načelu pravičnosti) – ovdje se omogućuje veća sloboda i uvažavanje okolnosti konkretnog slučaja.
ius gentium uglavnom se odnosi na vlasništvo i ugovore, tj. pravne poslove prometnog prava
ius scriptum
pravo koje proizlazi iz zakonodavnih organa javne vlasti (u pravilu je redigirano napismeno)
uz zakone (leges, plebiscita), u ius scriptum ubrajaju se i druga pravna vrela:
magistratske edikte (magistratuum edicta)
senatske zaključke (senatus consulta)
odgovore i mišljenja pravnika (responsa prudentium)
carske konstitucije (principum placita, constitutiones)
pod nepisano pravo spada
običajno pravo, koje se stvara trajnim i opetovanim vršenjem – ne stvara se pismenim aktom
ius privatum
je dio prava koji se bavi odnosima među pojedincima vodeći računa o njihovim osobnim interesima
ius publicum
je dio prava koji se bavi općim državnim interesima; odnosi se na položaj države te regulira pitanja poput organizacije i funkcioniranja rimske države, magistrature, pitanje religije, itd.
današnja podjela:
javno pravo: ustavno, upravno, kazneno pravo, kazneni i građanski sudski postupak
privatno pravo: imovinsko i nasljedno pravo (često i osobno i obiteljsko)
rimska podjela:
ius publicum: ustavno, upravno, kazneno pravo
ius privatum: osobno i imovinsko pravo, većina delikata (osim najtežih koje progoni država), kazneni i građanski sudski postupak
tek krajem rimske države
širi se područje javnog prava na račun privatnog – država preuzima mnoge privatne delikte i čini ih javnima
građansko pravosuđe također ulazi u domenu države, pa se okvir javnog prava približava današnjem shvaćanju
prisilni pravni propisi (ius cogens)
ne mogu se promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom, tj .dogovorom stranaka (npr.neki propisi o braku)
dispozitivni propisi (ius dispositivum)
stranke od njih mogu odstupiti ili ih mogu ugovorom drukčije regulirati; primjenjuju se ako stranke nisu nešto drugo odredile o odnosnom slučaju
ius commune
pravni propisi koji su vrijedili za sve građane bez razlike
ius singulare
posebno pravo koje vrijedi za određene skupine osoba, stvari ili pravnih odnosa
političku povijest rimske države dijeli se na 4 razdoblja:
kraljevstvo, republiku, principat, apsolutnu monarhiju
PRVO RAZDOBLJE
traje od osnutka Rima (754.) do kraja drugog punskog rata (201.pr.n.e.)
raspada se gentilno uređenje i nastaje rimska država
s ustavnog gledišta, prvo razdoblje dijeli se na:
1) doba kraljevstva (od 754. do 509.pr.n.e.)
2) doba republike – prva 3 stoljeća republike (od 509. do 201.pr.n.e.)
staro privatno civilno pravo vrijedi samo za rimske građane i obilježeno je strogim formalizmom (ius civile Quiritium)
DRUGO RAZDOBLJE
traje od kraja drugog punskog rata (201.pr.n.e.) do osnivanja Augustovog carstva/principata (27.pr.n.e.)
dolazi i do krize republikanskog ustroja – oštre klasne borbe, ustanci robova, građanski ratovi
na području privatnog prava, nastaju novi pravni instituti potrebni za robno-novčani promet i trgovinu
napušta se stari formalizam i uvodi se elastičnije pravo koje vrše pretori putem svojih edikata – nastaje novi pravni sloj ius honorarium i ius gentium (slobodnija načela); daje se puni zamah razvoju privatnog prava
TREĆE RAZDOBLJE
traje od 27. pr.n.e. do smrti cara Aleksandra Severa (235.g.)
to je principat – doba monarhije s republikanskim ustavom
tada raste nezadovoljstvo robova, pa pada produktivnost, robovlasničko društvo potresa kriza
stoga se poseže za monarhijom, vojno-političkom vlasti princepsa kao predstavnika vladajuće klase
djelovanjem klasičnih rimskih pravnika, nastaje univerzalno, klasično rimsko pravo – prevladavaju načela iuris gentium
ČETVRTO RAZDOBLJE
traje od 235. do smrti cara Justinijana (565. godine)
to je razdoblje apsolutne monarhije orijentalnog karaktera (284. za Dioklecijana počinje dominat)
na formiranje rimskog prava utječu prava provincija (posebno grčko-orijentalnih)
na području privatnog prava stapaju se civilno i honorarno pravo, a opada djelatnost pravnika – nastaju razne zbirke iz materijala klasičnog prava; u tim zbirkama dolazi do sistematizacije i generalizacije gradiva, čiji vrhunac je Justinijanova kodifikacija – to je doba postklasičnog prava
izvori prava dijele se na:
materijalne – akti koji stvaraju pravo; zakon, pravni običaj, edikti (fontes iuris essendi)
formalne – pojave iz kojih je vidljiv sadržaj (poznavanje) nekog prava (fontes iuris cognoscendi)